BUKA: JA SAM U DžIHADU

Visočka načelnica Amra Babić dala je intervju novinaru Hajrudinu Redžoviću koji je 25.04.2016. godine bio objavljen na banjalučkom portalu “Buka”. Samo nekoliko sati poslije, intervju je iz nekog razloga uklonjen sa stranice. Zbog toga što govori o aktuelnim visočkim temama, sporni intervju prenosimo u cijelosti:

Amra Babić je Žena sa velikim Ž. Nije ni “konzervativna”, a ni opasna – kako bi na prvi pogled glupo zaključio “prosječni” stanovnik ove planete. Ispod hidžaba (marame) zapravo se krije pozitivna, inteligentna i zapanjujuće transparentna glava. Tako netipično za SDA, stranku koja je (vjerovatno) neće kandidirati za drugi mandat. No, Amrini karavani prolaze. A njeni protivnici i dalje laju.

Razgovarao i doživio: Hajrudin Redžović
Počinjemo – od kraja.

“Sigurno znaš ko je Bruce Lee, Šumaher, Oprah Winfrey, Mark Zuckenberg, ili Mel Gibson. Osoba koju si intervjuirao ima jednu značajnu zajedničku nit sa njima, mada je sama rođena u znaku Vodolije – zbog čega ide ispred svog vremena: u trenutku njihovog rođenja planeta Mars bila je u sazviježđu Škorpiona. To je osoba koju privlači fajt. Zna pokazati zube i uživa u areni. Definitivno nije gubitnik” – odgovor je koji sam dobio od prijatelja, sarajevskog astrologa, kada sam mu dao podatke o rođenju osobe koju sam intervjuirao. Kakvog astrologa? Kakve su to sad trivijalnosti? Kakve trice i kučine? Pa, nije ovo tabloid! Opravdanje je samo jedno: ovaj novinar nije mogao da vjeruje da je osoba stvarno onakva kakvom se predstavila u intervjuu. Pravo zajebana! Zato je malčice pozvao upomoć i zvijezde – da mu (ne) potvrde sumnje. Zaista sam mislio da je samo dobra glumica. Jer, prvobitno je odbila da autorizira intervju. Zapravo ga je skroz ublažila, jer je u međuvremenu “postala sentimentalna prema nekim ljudima o kojima je govorila u intervjuu”. “Ali, gospođo Babić, ovo što ste mi vratili je čista kamilica i ispod je standarda koje objavljuje jedan ozbiljan magazin. Teško da bi mi urednik ovo objavio”, odgovorio sam joj. Konačno, nakon obostranog ubjeđivanja, koje bi posmatraču sa strane vjerovatno izgledalo kao svađa, dobili smo intervju koji je kompromis između kamilice i prvobitne (izvorne) verzije. Izvorne verzije koja definitivno jest onaj gore Mars u Škorpionu.

REDŽOVIĆ: (telefonom): Dobardan, novinar Hajrudin Redžović ovdje, freelancer. Gospođo Babić, da li ste raspoloženi da razgovarate?

BABIĆ: Naravno, dobardan, ako je to onaj portal što nije ni srpski, ni hrvatski, ni bošnjački, već i srpski…

REDŽOVIĆ: …I hrvatski i bosnjački. Moglo bi se reći. Ali, zar smijete govoriti tako? Zapravo, sada vidim zašto više niste popularni u svojoj stranci…

BABIĆ: Bojim se da ne razumijem. Prosvijetlite me, please.

REDŽOVIĆ: Pa, ove kvalifikacije “zaudaraju” na bratstvo-jedinstvo, komunizam, ovo-ono… Dakle, sve ono sto nervira vašu političku partiju…

BABIĆ: Šta vi znate o tome šta nervira moju političku partiju! Slušajte… Ja sam lojalna ideji Stranke demokratske akcije. Druga je stvar to što su neki lokalni političari u Visokom ufurali da su neprikosnovene sive eminencije i ekskluzivni tumači politike SDA. Oni protiv mene ne rade javno. Fali hrabrosti. Ja sam im poručila nešto o čemu (zbog pristojnosti) ne mogu da govorim javno.

REDŽOVIĆ: Opako!

BABIĆ: Ne, to je nježno. A do izbora – ko zna! Jer, ja se samo branim. Za sada. I ja konje za trku imam, ali neću da mi se umore na samom početku. Nego, ako želite sa mnom razgovarati zato što sam prva gradonačelnica sa hidžabom u Evropi – to više nije nikakva vijest. Ja nisam čudo. Ne gajim simpatije prema vehabijama, niti mržnju, paradžemate sažalijevam, ne podržavam ISIL, nemam nikoga iz familije u Siriji, niti mi marama prekriva bilo kakve opasne materije – eksploziv, bombe i tome slično. Osim ako sama moja glava nije opasna. Moram ovako, jer ove se predrasude mogu samo ironizirati. Ja sam možda čudo zato što sam žena koja je imala 24 godine kada joj je muž poginuo 1993. u ratu, a potom izvela trojicu sinova na pravi put. Eto. Uostalom, pitajte me šta god hoćete, ali ne želim razgovarati virtualno. Želim da vidim s kim razgovaram.

I – vidjeli smo se. Iznenađenje je bilo potpuno. Ovo je osoba u koju se zaljubljuješ na prvi pogled. Nije važno da li si muškarac ili žena. A ona (više) nema nikoga iza sebe. Ni svoju partiju koja ju je kandidirala za prvi mandat. Ni PR, ni HR. Nikakvu industriju. Ima samo svoje dostojanstvo. I poštenje, sa kojim će pokušati ostati još četiri godine na mjestu načelnice Općine Visoko. Iako je – ne samo zbog hidžaba – ortodoksna muslimanka, nije popularna u vjerskim krugovima. Jer, pobogu, “kako žena može biti ambiciozna?”. Dojam koji o ovoj ženi stičete preko slika iz novina, definitivno je pogrešan. Ustvari, nije dovoljan. Amru treba doživjeti live. Tada spoznate šta znači riječ – harizma.
Ali, na početku – fanfare! Fanfare koje naravno svira – zna se ko. Njegovo veličanstvo Mars u Škorpionu:

(…) Samo probajte da ga “uzmete pod svoje” i videćete kako mu oči tamne makar bile plave kao nebo. (…) Mars u Škorpionu sme da dira u ono, u šta kad običan čovek dirne naježi se i prestravi, brzo prekrsti da drugi ne vide i kaže “da ne čuje zlo!” Ovaj Mars ne kuca u sto tri puta, ne pomera se s mesta, ako je napravio jednom savez sa svojom sudbinom, ako je video već lice Zla i smrti same. Jer on hoće da ga čuje zlo! Šta da ne čuje zlo! Neka čuje, neka zna! Zlo, gde si! Imaš ti još drugih naziva, smrt, patnja, mržnja. Čujem te Zlo, svakog dana te čujem i hvala ti što postojiš, jer dostojnijeg od tebe protivnika nemam. Ti mi sa svim svojim licima pakla daješ najveću volju da živim. Ni ljubav, ni nežnost ni sreća ni ma kakvo blagostanje meni tu životnost ne daju kao što me borba sa tobom raduje! Ja sa dobrim ne umem da se bijem. (…) (www.sanjaperic.com)

Šta nam zvijezde poručuju? Pa, to da je Amra Babić pravi pravcati – džihadist! Jer je “džihad” (ar. جهاد, “napor, borba”) prema islamskom vjerovanju borba protiv zla, tj. borba za ostvarenje dobra. Ne odnosi se nužno na borbu fizičkim putem, nego i na duhovnu borbu. Druga je stvar to što je džihad u zapadnim medijima ali i od strane radikalnih struja u islamskom svijetu, stekao teroristički prizvuk.
Nego, spuštamo se konačno sa neba i zvijezda, na Zemlju. Zgrada Općine Visoko.

Šta je starije – koka ili jaje?

REDŽOVIĆ: Još uvijek ste član SDA, gospođo Babić?

BABIĆ: Naravno.

REDŽOVIĆ: Hoće li Vas vaša partija ponovo kandidirati za načelnicu Općine Visoko na izborima u oktobru?

BABIĆ: To ćete morati pitati SDA.

REDŽOVIĆ: Dakle, neće. Jer ste, ustvari, već disident?

BABIĆ: Ja sam samo osoba koja ima svoj stav. Ako to znači da sam disident, onda jesam disident. Konačno, zar “disident” mora imati uvijek negativan predznak?

REDŽOVIĆ: Dobro… A možemo li objasniti jednu stvar: u kojoj mjeri samostalno može funkcionirati jedan gradonačelnik koji nije bio nezavisni kandidat, već su ga građani izabrali na prijedlog političke stranke – u vašem slučaju SDA? Da li su pravila unaprijed postavljena? Valjda je poslušnost obavezna…

BABIĆ: Načelnik općine je izvršna funkcija i njega građani biraju direktno. U svim onim glasovima koje dobijete, na njima ne piše ko je glasao za vas, jer je glasanje tajno. Jesu li to glasali isključivo članovi vaše političke opcije ili su za vas glasali možda i građani iz nekih drugih političkih opcija – to niko sa sigurnošću ne može tvrditi. Ili su to, pak, građani koji možda nemaju uopće neko političko opredjeljenje.

REDŽOVIĆ: Navodite vodu na svoj mlin…

BABIĆ: A na čiji ću? Dakle, situacija 2012. godine na izborima u Visokom bila je jako interesantna. Imali smo sedam kandidata za načelnika, a među njima i neovisni kandidat gospodin Munib Alibegović, koji je u dva mandata bio načelnik ispred SDA. On je osvojio 3300 glasova i pretpostavka je da su ti glasovi velikim dijelom bili glasovi birača SDA, jer su glasali za njega po inerciji – znači već treći put. Ja sam imala 5900 glasova, a SDA je imala oko 6400. Odmah su se počele pričati priče da nisu svi birači SDA glasali za mene. Naravno da nisu: pola birača SDA glasalo je za bivšeg načelnika iz ovog ili onog razloga. Za mene je glasalo 2600 ljudi koji nisu u tom trenutku bili birači SDA, ali su dali svoje povjerenje meni iz razloga koji je samo njima bio poznat. Možda zbog mog prethodnog rada ili mojih prethodnih političkih istupa, ali imali su neko povjerenje u mene. Uvijek se nakon izbora raspravlja o tome da li povjerenje građana dobivaju pojedinci ili stranke. Teško se to sa sigurnošću može razlučiti. To je kao kad pitaš šta je starije: koka ili jaje. Pojedinac bez stranke veoma teško može da uspije, ali nije nemoguće. A ko čini stranku nego pojedinci? Prema tome, ne smijemo nikad zanemariti da građani svoje povjerenje i svoj glas daju ljudima koje gledaju u oči, kojima vjeruju, i u koje imaju povjerenje.

REDŽOVIĆ: Niste mi odgovorili… Dakle, kada na izborima pobijedite kao kandidat SDA, sjednete u fotelju načelnice Općine – kakve se veze onda nastavljaju sa vašom matičnom strankom? Zar nije nemoralno okrenuti joj leđa i otkazati lojalnost? Ili, još gore, preći u drugi tabor? To bi moglo da tukne na aferu “dva papka” iz Narodne skupštine Republike Srpske…

BABIĆ: Nisam okrenula leđa svojoj stranci i “dva papka” nisu primjenjiva na ovu situaciju. Apsolutno sam lojalna, ali – kome? Programu i Statutu stranke koja me je kandidirala! E sad… Neki ljudi doživljavaju da se načelnik mora ponašati u skladu sa uputama koje tamo neko smisli i zamisli da se može uraditi. Zakonodavna vlast je jedno, izvršna vlast je drugo. Vi imate veliku odgovornost. I za sve odluke koje donosite vi imate, ne samo krivičnu odgovornost, nego imate i moralnu odgovornost, tj. odgovornost prema građanima, itd. Tu može doći do velike konfuzije između načelnika – operativca, i načelnika – političara. Političar razmišlja na jedan način, operativac razmišlja na drugi način. Operativac je neko ko je profesionalac, a ja se prije svega trudim da budem u svom poslu profesionalac. Dakle, načelnik Općine je menadžer, i ako mu svežete ruke – on je u konačnici nesposoban. Šta je sposobnost i po čemu se cijeni rad jednog načelnika? Pa valjda po podizanju standarda ljudi i po zadovoljstvu uslugama javne uprave i administracije građana i privrede, a ne po nekim ciljevima koji se na kraju manifestiraju kroz broj birača. Mi moramo graditi i praviti državu. Ja politiku doživljavam po njenoj osnovnoj definiciji – građenje sistema, građenje države. Smatram da se država gradi odozdo, od općine. I, ne može se tražiti slijepa poslušnost ni od koga. Ja poštujem dogovor, i poštujem da treba biti koncensus. Ali, koliko god treba biti razgovor sa tom političkom opcijom koja vas je dovela na to mjesto, vi ne smijete zaboraviti da ste vi načelnik svih građana i da isti takav razgovor morate imati i sa drugim političkim opcijama, i sa građanima, sa nevladinim sektorom itd…

REDŽOVIĆ: Opasno je takvo razmišljanje po vas…

BABIĆ: Jeste, rizično je, ali to je moj stav i ja drugačije razmišljati ne mogu. Ako već donosim odluke, onda ja moram saslušati sve strane koje su zainteresirane za donošenje tih odluka. Mislim da smo svojim radom, za ove prethodne tri i pol godine mandata, dokazali da smo vlast koju građani cijele općine doživljavaju kao svoju. Nismo zanemarili nijedno područje općine, sa kapitalnim ulaganjima smo ušli u svako selo. Imali smo veoma dobru saradnju sa TIKA-om, Turskom agencijom za međunarodni razvoj. Jedan od najvećih projekata koje smo uspješno realizirali jeste ambulanta porodične medicine u Donjem Moštru, gdje gravitira blizu 16 hiljada ljudi. Svi znamo da zdravstvo nije nadležnost općine, ali osam godina smo čekali ambulantu. Ljudi su se liječili u neuslovnim, malim prostorijama. Bili su jako teški uvjeti za rad osoblja, a i samih pacijenata. Obezbjedili smo sredstva, pored TIKA-e, od Federalnog ministarstva zdravstva i od Općine. Benefiti koji su uz tu ambulantu došli su cesta, trotoar za učenike u OŠ ”Mula Mustafa Bašeskija”, javna rasvjeta, legalizacija nekih nelegalnih objekata i zaustavljanje dalje nelegalne gradnje. Obezbijedili smo oko 11,5 miliona kapitalnih ulaganja. To je, priznaćete, velika cifra. Imali smo i jednu veliku donaciju od turske općine Altindag-Ankara, sa kojom smo pobratimljeni. Tim sredstvima izgrađen je jedan veliki kulturni centar u Visokom, koji će i nositi naziv Altindag-Visoko. Neke sam stvari direktno dogovarala sa premijerom Erdoganom. Iz Turske narednih dana očekujemo jedno moderno vatrogasno vozilo.

REDŽOVIĆ: U kojem je trenutku onda nastao kratak spoj sa Općinskim odborom vaše stranke?

BABIĆ: Nije to bio nikakav trenutak. To je bio proces. Vjerovatno je sve krenulo od momenta kada su stvarno shvatili da sam mrtva ozbiljna u tome da nikome neću ispunjavati muzičke želje. Znate li šta je u stvari ključ budžetske potrošnje? Prvo morate biti javni i transparentni, i svima objasniti kako se taj novac troši. Morate biti principijelni. Morate utvrditi pravila prema kojima se morate ponašati prema svima isto. Dakle, taj princip pravičnosti mora postojati. To je velikim dijelom uzrok problema koje imam.

REDŽOVIĆ: Budžet vam je 13 miliona. Zar se ne mogu svi namiriti od tog kolača? Kad kažem namiriti, znate na šta mislim?

BABIĆ: Znam šta želite time da kažete. Ja ne mogu protiv svojih principa raditi. Ja ne mogu raditi protiv zakona. Pravila morate ustrojiti i onda se po njima ponašati. Općina Visoko za udruženja građana, npr, za nevladin sektor, sredstva dijeli isključivo putem javnog poziva. No, kada je riječ o NVO sektoru, mislim da su se tu poprilično smirile strasti, ali puno strasti se podiglo oko plaćanja karata za prijevoz učenicima i studentima. Puno negativnih priča su o meni pričali upravo zbog toga, a ja sam tu imala najbolje namjere. Ali znate, put do Džehennema (pakla) popločan je dobrim namjerama. Ja sam zatekla situaciju gdje smo imali pola miliona duga prema Centrotransu. Općina Visoko je jedna od rijetkih općina koja je plaćala prijevoz za učenike srednjih škola i fakulteta. To apsolutno nije zakonska obaveza, mi smo dobre volje to radili. I to je krasna stvar, al’ kada se uredi. Međutim, kada imate haotično stanje u kojem ne znate ni ko se vozi, i u kojem imate situaciju da se vode neke evidencije na listu papira, jedan nered, i fakturu od cijelih 30 000 KM mjesečno za taj prijevoz – onda se morate malo zapitati. Ja sam se zapitala i uvela sam kriterije koje kategorije imaju pravo na prijevoz. Rezultat uvođenja reda je to da smo sa Centrotransom prepolovili iznos fakture.

REDŽOVIĆ: Sa 30 000 na 15 000 maraka? Dakle, uzimale su se duple pare? Šta se događalo sa 15 hiljada “viška” mjesečno?

BABIĆ: Razne zloupotrebe. Čujte, vi za 15 000 mjesečno, to je 200 000 KM godišnje, možete dva kilometra puteva da uradite! Ja sam samo spomenula prijevoz kao jedan primjer gdje se podiglo puno buke oko jedne moje odluke, a ustvari sve moje odluke su ima za cilj građenje sistema i uvođenje reda. Ne mogu se praviti izuzeća, moramo imati red za sve. Ja sam zatekla jedno haotično stanje u javnom sektoru. Javni sektor su gubitaši u svim općinama na svim nivoima vlasti, u kantonima, itd. Mi smo tu napravili puno rezova, zbog cega sam ja dobila puno neprijatelja.

Osinjak u javnom sektoru

REDŽOVIĆ: Ali, zašto ste morali dirati u javni sektor ako znate da javni sektor služi za namirivanje stranačkih kadrova? Dirnuli ste u osinjak…

BABIĆ: Pa, dirnula sam zato što se moralo, zbog toga što smo imali niz problema. Mi danas u 21. vijeku imamo problem vodosnabdijvanja, problem odvoza i zbrinjavanja smeća i kanalizacije na području općine Visoko. Mi sa javnim sektorom živimo još uvijek u 18. vijeku.

REDŽOVIĆ: Može li vas budžet izdržati skok iz 18. u 21. vijek?

BABIĆ: Moraće. Vidite, jedan od mojih programskih ciljeva je upravo bio stabilizacija budžeta, restrikcije u budžetskoj potrošnji – smanjenje deficita i obezbjeđenje dugoročne likvidnosti. Ja sam zatekla stanje sa akumuliranim deficitom od oko 2,5 miliona maraka, neizmirenim obavezama od oko tri miliona maraka, i situaciju u kojoj nismo poslovali u skladu sa Zakonom o budžetima. Jedan od prvih problema sa kojim sam se operativno susrela, jeste da je Elektroprivreda u prvoj sedmici mog mandata poslala opomenu da će isključiti javnu rasvjetu zbog visine dugova. Znači, ja sam se u tom trenutku suočila sa veoma visokim tekućim kratkoročnim obavezama. I pored svega, na kraju prve godine mandata imali smo suficit od 750.000 KM. I, za tri godine koliko stabiliziramo taj budžet, postigli smo to da smo preko dva miliona deficita sanirali i da nemamo neizmirenih tekućih obaveza. Likvidni smo, ni u jednom trenutku nismo bili blokirani i nismo imali sudskih izvršenja. Istovremeno smo investirali u općinu, pomenula sam već, 11,5 miliona, od čega su četiri miliona bila budžetska, a ostatak donatorska sredstva.

REDŽOVIĆ: Notorni ste idealista, izgleda. Možda ste ipak u pogrešnoj partiji?

BABIĆ: Jesam idealista i živim svoje snove. Nisam u pogrešnoj, već u pravoj stranci, ali evo mislim da je došlo vrijeme da se neke stvari u toj stranci poredaju na pravi način. Ja sam radila u privredi, poslije toga sam radila u bankarstvu, jedan period radila sam u osiguranju, vodila sam jedan finansijski konsalting. Kao ministrica finansija u Vladi ZDK upravljala sam godišnjim budžetom od preko 250 miliona. Prema tome, mogu reći da imam jasnu sliku društva, privrede i ekonomije. Volim i da se bavim politikom, zbog toga što smatram da tu sublimiram i svoja životna i svoja školska iskustva. Politiku ne doživljavam kao manipulaciju masama. Doživljavam je kao građenje sistema i sigurnosti za opstanak naroda. Ja mislim da jedan narod, ovdje govorim o Bosancima kao naciji – u sta uključujem i Bošnjake i Srbe i Hrvate i sve druge – ne može opstati ako nema države. A državu gradimo, da ponovim, odozdo, od općine. Mislim da smo 20 godina izgubili, jer nismo dovoljno ulagali u opstojnost i dugoročnu stabilnost države. Konačno je vrijeme da neke stvari presječemo i da prestanemo politizirati. Da prestanemo misliti kako se dodvoravanjem biračima postiže dobar izborni rezultat. Ja sam duboko ubijeđena da ljudi žele da imaju jaku, stabilnu državu, pa makar im se ponekad i ne sviđale odluke koja ta država donosi. Mislim da je konačno vrijeme da se počnemo na taj način baviti javnom upravom.

REDŽOVIĆ: Čini se da vam je jako stalo da osvojite još jedan mandat… I vi smatrate da je teško biti načelnik, a još teže – ne biti?

BABIĆ: Jedan mandat je malo da neke stvari završite. Možete započeti. Prvu godinu vi treba da vidite gdje ste došli i da malo sredite i poradite po kući. Drugu godinu pravite projekte, pravite strategiju, zacrtavate viziju. Treću godinu krenete u realizaciju. Četvrtu realizujete i onda vam fali vremena. I onda se zabrineš: “Treba mi još jedan mandat da ove stvari završim…”.

“Plan B”: nezavisna kandidatura

REDŽOVIĆ: Ima li analogije između vašeg slučaja i Ćamila Durakovića u Srebrenici?

BABIĆ: Ima. Vjerujem da je načelnik Općine Srebrenica bio u istoj situaciji kao i ja – započeo je neke krupne stvari i čovjeku je stalo da to završi. On se odlučio za malo medijskog pritiska, i malo nekog drugog pritiska, kako bi sebi obezbijedio da bude kandidat (i) SDA. SDA je dugo oklijevala sa podrškom Durakoviću. No, ulog u Srebrenici je veliki. SDA nije željela nikakav rizik i na kraju je Ćamil (p)ostao jedini Bošnjak kandidat za načelnika Općine. I to kao nezavisni kandidat, koji je izgradio imidž i protiv koga bi bilo opasno suprotstaviti drugog kandidata Bošnjaka. Srebrenica je specifična i SDA-u je jako stalo da tamo Ćamil Duraković bude načelnik. Nisam baš sigurna da je mojoj stranci baš toliko stalo da u Visokom ima svog načelnika, kako se sada ponašaju. Pritom mislim na Općinsku organizaciju SDA Visoko, a nikako na Centralu Stranke.

REDŽOVIĆ: Postoji li “plan B”?

BABIĆ: Postoji. Nezavisna kandidatura.

REDŽOVIĆ: Imate smjelo razmišljanje i ideje. Pretpostavljam da ste atrakcija za lokalne medije u Visokom…

BABIĆ: Mislim da se ja jako dobro razumijem sa građanima, ali ja ne kupujem medije. Tu uticaj imaju ovi koji nemaju petlju i koji rade iza kulisa. U obračunu sa mnom oni koriste jedan opskurni lokalni portal. On im služi kao džuboks. Znate ono – ubacite sitniš od kovanica i on vam svira vašu pjesmu. Dosadni su, jer je uvijek ista pjesma.

REDŽOVIĆ: A imate li vi svoju pjesmu?

BABIĆ: Ja slušam različitu muziku, ali sevdah je poseban. U vezi s tim, imala sam nedavno zanimljivu situaciju. Gostujući uživo na jednoj radio stanici koja vrti isključivo zabavnu muziku, naručila sam pjesmu “Kako je lepo biti glup” od Riblje Čorbe. Trebam li objašnjavati – zašto? I, kome je “lepo biti glup”? Notorni džuboks-portal odmah se prepoznao i sve doveo u vezu sa Borom Đorđevićem, koji je, jelte, “negativac”. Sad bih ja trebala tom priučenom novinaru-uredniku objašnjavati da je ta pjesma nastala dok je Bajaga još uvijek bio član tog benda, itd, itd… I, po toj logici, naši javni emiteri trebalo bi da prestanu prikazivati “Oca na službenom putu” i “Sjećaš li se Dolly Bell”, jer je i Kusturica, zna se – negativac, zar ne? Dajte, molim vas, pa to je stvar opće kulture. Neke novinare definitivno treba poslati u školu. Ovaj iz džuboks-portala koji pokušava nazor biti patriota je po struci trgovac. Ja sam ipak magistrica ekonomije.

REDŽOVIĆ: Uh, zar su i vama za sve krivi novinari?

BABIĆ: Ne. Ja samo želim da kažem da neki vaši kolege ne žele izaći iz mjesta koje smrdi. Smrdi, ali je toplo.

REDŽOVIĆ: Slušate stare pjesme od Riblje Čorbe, upravo dajete intervju za magazin koji ima sjedište u Republici Srpskoj… Mogli bi to biti dodatni argumenti za vaše protivnike? Džaba vam hidžab!

BABIĆ: Da se razumijemo, nije Riblja Čorba nikakav moj favorit. U kasnijoj fazi Bora Đorđević je imao neoprostivih verbalnih ispada, ali ja sam samo odrastala u vrijeme kada je ta grupa bila top u bivšoj državi. Njihova pjesma koju smo maloprije spomenuli može zgodno poslužiti da se pošalje politička poruka na “umjetnički” način. A što se tiče Republike Srpske – taj entitet je još uvijek u Bosni i Hercegovini, je li? I, ko bi pametan odbio portal koji je bh. medijski brend?

REDŽOVIĆ: Dozvolite da primijetim, i za vas su nekada govorili da ste brend Općine Visoko, da biste danas došli do toga da vas neki (pežorativno) zovu Brenda…?

BABIĆ: Moj konačan odgovor na to pitanje je pod “ž”: psi laju, a karavani prolaze.

Glavni lik u filmu

REDŽOVIĆ: Dakle, da zaključimo: jeste li vi u sistemu Stranke demokratske akcije, ili niste?

BABIĆ: Naporni ste s tim pitanjem. Zapamtite, ja nemam problem sa Strankom demokratske akcije. Ja imam sukob sa lokalnim stranačkim ljudima u Visokom koji se kriju iza brenda koji se zove SDA. Ne može načelnik općine biti njihov daljinski upravljač. Jeste li sad ukapirali?

P.S. Ova žena me je potpuno razoružala. Ničim izazvana. Od početnih “gospođo Babić” i “Načelnice”, na kraju intervjua došli smo do samo – “Amra”. Čista magija. Ne trebaju joj nikakvi PR trikovi, ni spin majstori. Ona je sve u jedan. Trebalo bi izmisliti neku nagradu za ovakve žene. Mi smo joj dodijelili glavnu ulogu u dokumentarnom filmu, a ovaj intervju mogao bi biti sasvim pristojan prilog za sinopsis.
I, još nešto… Kada me je vidjela kako hipnotiziran i otvorenih usta izlazim iz ureda načelnice, njena šefica Kabineta Dinka Omanović šeretski me upitala da li ste sad dobili dokaz da je narod zaista u pravu kad kaže “da se za dobrim konjem prašina diže”. Narod zna. (Narod zna bio je slogan SDA.).
Ostao sam nijem dok nisam nešto popio. Bio je to doživljaj.
Amra Babić. Žena sa velikim Ž.

Razgovarao Hajrudin Redžović
Foto: Vanja Lisac

Meni